Nedostaje mi moja sreća, pogled u nebo zagledan, nedostaje mi neko da ga volim najviše na svijetu. Nedostaje mi ljubav koja bi me pokrenula i skratila mi dane. Nedostaje mi ljubav koja liječi, ljubav koja uljepšava dane i ljubav koja se sanja. Nedostajem sebi sretna. Blijedo lice mi nikako ne pristaje. Teško da bih mogla…
Voljela je kišu, jer čisti zrak ispire prošlost. Donosi novi početak.
Najviše sam volio njen pogled, svaki dan bih se iznova zaljubio u njega. I danas se sjećam svakog izraza njenog lica. Najviše sam volio kada glumi da je ljuta pa se sama izda osmijehom, a taj osmijeh se nikada ne zaboravi. I dan danas se zapitam zašto sam otišao od nje, zbog čega sam se…
Možda joj nećeš biti prvi muškarac, ni poslednji ili jedini. Volela je pre tebe, a možda će voleti i posle. Ali ako te sada voli, zar bilo šta drugo bitno? Ona nije savršena, ali nisi ni ti. I vas dvoje možda nikada nećete biti savršeni zajedno, ali ako te ona može nasmejati, naterati te da…
Moj plan je da oprostim i zaboravim. Da, dragi. Da oprostim sebi što sam dozvolila da mi se neko takav približi. I takođe.. da zaboravim da si ti ikada i postojao.
A mnogi su je svojatali i govorili da je ona njihova. Borili su se za njenu čast i dokazivali kome pripada. A ja sam sve to slušao i slatko se smiješio. Džaba njima to, kada smo i ona i ja znali da je oduvijek bila i da će biti moja.
O nedostajanju su snimljeni mnogi filmovi, napisane mnoge knjige i stvorene mnoge pjesme. Ali čovjek ne može da razumije šta nedostajanje znači, dok sam ne iskusi tu prazninu u grudima, bol zbog praznog zagrljaja i drhtaj usana pri izgovoru tog jednog imena.
I te noći smo počeli da vjerujemo u isto. Dva potpuno različita svijeta, a jedna želja. Da ostanemo zajedno, zauvijek.
Plaši me činjenica da je toliko vremena prošlo, ali ja se svejedno slomim zbog tebe.
Postoje trenuci čiju ćeš vrijednost prepoznati tek onda kada ti trenuci postanu uspomene.